Izgled poslovne zgrade nije oduvijek bio toliko važan. Ili bolje rečeno, nije bio važan kao danas. Otkako su početkom 17. stoljeća nastale prve službene korporacije poput ”Britanske istočnoindijske tvrtke” dojam koji poslovni prostori i suvremena arhitektura ostavljaju na kupce i partnere daleko je od nebitnog značaja za ukupni uspjeh poslovanja.
Zašto samo staklo i aluminij?
Ljudski um djeluje na takav način da, osim što se koncentrira na uvjete buduće suradnje, odrednice novog ugovora i postotak dobiti koji će ostvariti, primjećuje vanjštinu i unutrašnjost objekta u kojem su se sastanci održavali.
Mnogo puta to nije nešto što radimo ciljano, nije nužno namjerno već više refleksno, ali to je potez koji utječe na naše mišljenje o osobi tj. tvrtki s kojom smo u kontaktu. U prošlosti su poslovne zgrade po arhitektonskom stilu puno više izgledale poput stambenih zgrada, s teškim fasadama od opeke ili kamena. Takav način poslovne gradnje poslužio je tvrtki da prikaže obiteljsku djelatnost koja ima dugu tradiciju i stabilnost, a posebno kontinuitet u zarađivanju. Prelazeći od tradicionalnog prema suvremenom, bit poslovnog imidža doživio je tranziciju od koncepta “old money” ka nečemu što bi se moglo ukratko nazvati izložbom moći.
Možda vaszanima
“Display of power” je model ponašanja koji se temelji na stalnom naglašavanju poslovnog uspjeha, povećanju kapitala i bogatstva – doslovno u svakoj prilici i na sve načine.
U suvremenom poslu skromnost nije vrlina i stoga, ako dobro poslujete, to bi se trebalo odraziti u svemu. Zgrada uprave ogledalo je tvrtke, a prema načelima gradnje 21. stoljeća, mora biti velika, izgledati upečatljivo, atraktivno i nužno se razlikovati od konkurencije. Ovaj faktor razlike može biti najveća kvadratura, najveći broj katova, najveća visina, najviše tona utrošenog materijala za izgradnju ili, na primjer, jedinstveni oblik. Tešku fasadu karakterizira bogatstvo mogućnosti po pitanju boje, teksture oplate i ukrasa, ali kada je riječ o obliku, mogućnosti su već ograničene.
Otkako se rani futurizam pojavio u prvoj polovici 20. stoljeća, bilo je jasno da će se suvremena arhitektura okrenuti ka metalnim (tada čeličnim) konstrukcijama i fasadama, osim što svijet za to još nije bio spreman.
Futurizam je dočekao svoj pravi trenutak puno desetljeća kasnije, a u tranzitu između stoljeća bitna je dominacija oblika, koja zahtijeva okretanje lakim fasadama. Stoga je aluminij kao glavna konstrukcijska i oplatna sirovina našao svoje mjesto, koji je u mnogim slučajevima zamijenio čelik zbog svoje manje mase (i podjednako dobre statike) i pogodnijih svojstava obrade.
Sam aluminij, točnije njegove legure koje se koriste u građevinarstvu, također su tijekom godina doživjele modifikaciju kako bi se dobio optimalni sastav aluminij-magnezij-silicija, poznat kao serija 6000. Karakteriziran minimalnim postotkom primjesa (u njemu također postoje male količine mangana i nekih drugih elemenata, ovisno o vrsti legure).
Legure iz serije 6000 inače se pretežno koriste u automobilskoj i građevinskoj industriji jer su podvrgnute termo-mehaničkoj obradi, tj. pokazuju najbolja mehanička i fizička svojstva kada su izložene toplinskom utjecaju.
Taj se postupak naziva “umjetnim starenjem” a uključuje topivo žarenje, kaljenje i starenje pri ciljanim temperaturama u rasponu od 510 do 590 stupnjeva Celzijusovih tijekom određenog vremena, što rezultira povećanom tvrdoćom i smanjenom električnom vodljivošću. Na ovaj način obrađena osnovna sirovina je idealne žilavosti i mogućnosti oblikovanja, a visoko je ekstrudirajuća zbog otpornosti na pritisak do 350Pa i može se podvrgnuti strojevima za obradu brzim i intenzivnim rastezanjem i prešanjem.
Zahvaljujući usavršavanju sastava i kvalitete površine, moguće je izraditi ukrasne aluminijske elemente u bilo kojoj veličini, u bilo kojem obliku i boji. Kad je uz sve to u praksi dokazano da je jednako pouzdan kao i čelik za izgradnju glomaznih i visokih građevina bez rizika od pada ili urušavanja, ali maseno puno lakši i cjenovno povoljnji, tada je otpočelo doba vladavine aluminija kojoj se ne nazire kraj.
Suvremena arhitektura – Aluminijski fasadni profili
Aluminijski fasadni profili u početku su se proizvodili samo u prirodnoj metalnoj nijansi, ali su metodom elektrostatičkog praškastog premaza i plastificiranjem postali dostupni u ukupno 184 boje u nijansama po RAL ljestvici. Iako mnoge od njih zbog estetske ekscentričnosti nisu prikladne za fasade, a neke nisu prikladne niti za stolariju, našle su svoju primjenu kao dodatak toniranju pomoću kojeg se mogu dobiti dodatne boje koje aplicirane na aluminij izgledaju jedinstveno.
Međutim, svrha korištenja aluminija kao konstrukcijskog sredstva prvenstveno je ostvarenje nezamislivih oblika objekata, o čemu svjedoči dugogodišnje prevladavanje metalnih sivih profila. Pored njih, na većini objekata mogu se vidjeti matirani ugljen crni i tamno sivi profili, za koje se projektanti sve češće odlučuju jer odišu svojevrsnom elegancijom.
Osim što potvrđuje dominaciju oblika, spektar boja lokaliziran oko nijansi sive i crne pokazuje važnost još jednog tehničko-dekorativnog elementa, a to su prozori i stakleni paneli.
Iako veličanstvena sam po sebi suvremena arhitektura u potpunosti koristi aluminijske profile kao samostalnu fasadnu oblogu. Aluminij na fasadama nove generacije uglavnom je usklađen sa staklom.
Spoj aluminija i stakla postoji u obliku kontinuiranog, polustrukturalnog i strukturalnog pročelja, ovisno o stupnju vidljivosti rastera na objektu, tj. mreže metalnih profila. Najvidljivije, jasno istaknute okvire prozora i staklenih panela imaju kontinuirane fasade, što je ujedno i najstariji tip ovakvog fasadnog rješenja.
Nešto diskretniji i elegantniji profili mogu se vidjeti na polustrukturalnoj fasadi dok je strukturalna fasada opcija gdje se izvana vide samo stakleni paneli međusobno povezani posebnim metalnim spojevima i zalijepljeni na konstrukciju posebnim ljepilom.
Bez obzira na njegovu ljepotu, bilo koji materijal može uzrokovati umor očiju ako se stalno primjenjuje bez promjene vizualne dinamike, odnosno ako se povremeno ne kombinira s nečim drugim. A zašto je u slučaju aluminija izbor “partnera” pao upravo na staklo?
Staklo i suvremena arhitektura
Staklo je vrlo specifičan materijal koji se s jedne strane odlikuje velikom tvrdoćom, što znači da može izdržati djelovanje lokalnih fizičkih sila i odoljeti kidanju, zarezivanju i prodiranju drugih materijala u njegovu strukturu; dok je s druge strane male čvrstoće, tj. otpornosti na distorziju (savijanje, zatezanje) i lomljenje jer naglo popušta pod pritiskom.
Iz tog razloga, stakleni paneli obrađuju se alatima i strojevima koji su dovoljno agresivni prema njihovim slojevima na razini mikrostrukture da bi mogli učinkovito mijenjati oblik, a da pritom ne čine preveliki pritisak na predmet obrade u cjelini kako se ne bi slomio. Staklo se dijeli u dvije velike skupine: dekorativno float staklo debljine 4mm koje se ukrašava različitim tehnikama crtanja i ispisa; i sigurnosno staklo koje se koristi u gradnji. Sigurnosno staklo izrađeno je od kaljenog ili laminiranog stakla debljine 4mm – 25mm, koje se ugrađuje u fasade u obliku jednostrukog, dvostrukog ili trostrukog stakla.
Staklo je materijal velike izvorne ljepote koji odiše jednostavnošću, izuzetno je zahvalan za obradu i manipulaciju, čijoj se estetici može dati posebna privlačnost bojanjem ili oblaganjem folijama u boji.
Kao i aluminij, staklo ima dovoljno vlastitog dekorativnog potencijala, ali njegova simbioza s ovim metalom čudesan je prizor koji zadivljuje svakog promatrača. Projektanti i izvođači podjednako vole staklo jer ono nema granica u kreativnosti, što vas doista može odvesti u najnevjerojatnije kreativne pravce.
Da bi podržao snažni umjetnički jezik futurizma iz industrije stakla, prije otprilike godinu dana, stigla je inovacija u obliku zakrivljenog stakla, koje iz profila doslovno izgleda valovito. Činjenica da ne proizvodi 3D efekt zakrivljenosti na ravnom panelu već djeluje pomalo zastrašujuće, no nema sumnje da će profesionalci jedva čekati priliku da se “poigraju” s njim.
