Dobra toplinska izolacija jedan je od ključnih kriterija kvalitete svakog građevinskog objekta, bez obzira na njegovu vrstu i namjenu. Optimalno grijanje zimi i učinkovito hlađenje ljeti, koje neće značajno opteretiti kućni budžet, ideali su kojima teže projektanti, izvođači radova, a posebno vlasnici odnosno korisnici objekata kao krajnji sudionici koji sve to trebaju i platiti.
Važno je naglasiti da ugradnja toplinsko-izolacijskog omotača ni u jednoj izvedbi nije jeftina, ali je svakako investicija koja se isplati, najprije kroz veći osjećaj ugode pri grijanju i hlađenju prostora, a potom i dugoročno kroz smanjenje troškova električne energije.
Postoje dva osnovna načina izvedbe izolacije na objektu: kontaktna i ventilirana fasada. Iako su vrlo slične po pitanju korištenih materijala i redoslijeda izolacijskih slojeva, ono što ih bitno razlikuje jest dodatni izolacijski element zbog kojeg ventilirana fasada postaje sve popularnije rješenje, kako u poslovnoj tako i u stambenoj gradnji.
Ventilirana fasada sustav je koji potječe iz područja komercijalne gradnje, a temelji se na dodatnom izolacijskom sloju u obliku slobodno cirkulirajućeg zraka između nosivog zida i vanjske fasadne obloge.
Cilj je stabilizacija temperature unutarnjeg prostora i bolja zaštita od vlage. Nemogućnost „disanja“ zidova zbog izravnog kontakta završnog izolacijskog sloja s dekorativnom žbukom te paronepropusnosti glavnog izolacijskog materijala najveći je nedostatak kontaktne fasade od stiropora.
To može uzrokovati pojačanu pojavu vlage u obliku viška vodene pare, a s vremenom i razvoj plijesni, osobito ako je stolarija pravilno ugrađena i dobro brtvi. Kao učinkovito rješenje tog problema razvijena je ventilirana fasada, kod koje je objekt izvana također obavijen slojem toplinske izolacije, ali je taj sloj od završne obloge odvojen zračnim međuslojem koji ima dvostruku funkciju – izolacijsku i ventilacijsku.
Za razliku od kontaktne fasade, koja se može izvoditi sa stiroporom ili kamenom vunom, kod ventilirane fasade koristi se isključivo kamena odnosno mineralna vuna, čija je paropropusnost i do 60 puta veća nego kod drugih izolacijskih materijala. U ponudi su ploče debljine od 6 do 15 cm koje se na zid pričvršćuju posebnim nehrđajućim tiplama (preporučuje se pet tipli po četvornom metru izolacije), a preko njih se postavlja paropropusna i vodonepropusna membrana radi potpune zaštite.
Na tako izvedenu toplinsku izolaciju montiraju se horizontalni i vertikalni aluminijski odstojnici koji je odvajaju od završne obloge, a na njih aluminijska potkonstrukcija na koju se pričvršćuju odabrani dekorativni fasadni paneli. Duljina odstojnika određuje debljinu zračnog sloja, oko čije minimalne vrijednosti postoje određena neslaganja.
Osnovna funkcija ventilacijskog sloja jest poboljšana zaštita unutrašnjosti objekta od niskih temperatura, odvođenje difuzne vodene pare i vode koja eventualno može proći kroz spojeve između dekorativnih panela (širina fuga kreće se od 1 do 3 mm), kao i smanjenje zagrijavanja zidova tijekom ljeta.
Kako bi cirkulacija zraka bila nesmetana, međuprostor mora biti širok najmanje 2 cm. Ipak, dio stručnjaka preporučuje najmanje 3 cm kako bi strujanje zraka bilo što učinkovitije.
Često se postavlja i pitanje kolika treba biti debljina ploča mineralne vune kako bi se postigao željeni izolacijski učinak. Ventilirana fasada svoju je prvu primjenu pronašla u komercijalnom sektoru, ponajprije na hotelima i poslovnim zgradama u primorskim područjima, kao zaštita od pregrijavanja tijekom ljeta kada temperature često prelaze 40 °C. Zbog svojih prednosti, ovo se rješenje sve više koristi i u stambenoj gradnji te je prestalo biti opcija rezervirana samo za tropske krajeve.
Preporučena debljina izolacijskih ploča ovisi o klimatskim uvjetima lokacije na kojoj se fasada postavlja.
U toplijim područjima najčešće se koriste tanje ploče jer su temperaturne razlike tijekom godine manje, dok se u hladnijim krajevima ugrađuju deblji izolacijski slojevi. Naravno, postoje i iznimke kada zbog zahtjeva energetske učinkovitosti ili toplinskih proračuna projektanta budu propisane veće debljine, pa čak i dva sloja izolacije.
Osim što je tehnički pomalo neuobičajena jer po načinu montaže više podsjeća na podignuti pod nego na klasičnu zidnu oblogu, ventilirana fasada ima brojne prednosti. Među njima su dulji vijek trajanja koji produžuje i životni vijek objekta, bolja zaštita zidova od ciklusa smrzavanja i odmrzavanja, čime se smanjuje mogućnost nastanka pukotina i odvajanja žbuke, učinkovitija zaštita od toplinskih mostova zahvaljujući potpunom prekrivanju zidne površine te jednaka razina toplinske zaštite kod svih vrsta građevina.
Ventilirana fasada također ne zahtijeva detaljnu pripremu podloge, čime se skraćuje vrijeme izvođenja radova. Može se ugrađivati u gotovo svim klimatskim uvjetima, neovisno o vanjskoj temperaturi, budući da je riječ o suhom sustavu montaže s manjim brojem radnih koraka u odnosu na kontaktnu fasadu.
Odbija oko 90% vode koju zadržavaju dekorativni paneli, dok ostatak uspješno isparava kroz ventilacijski sloj. Sprječava koroziju armature i razvoj plijesni na zidovima jer osim vode zaustavlja i prodor drugih produkata oborina. Smanjuje deformacije te uklanja mogućnost naprezanja i pucanja nosivih zidova uzrokovanih temperaturnim promjenama. Zahvaljujući zračnoj barijeri pruža i bolju zvučnu izolaciju te, u konačnici, kroz nekoliko godina vraća uložena sredstva ostvarenom uštedom energije.
S estetskog aspekta, ventiliranu fasadu u odnosu na druge sustave odlikuje veći izbor završnih obloga. Taj sloj podnosi opterećenja uzrokovana djelovanjem vjetra i prenosi ih na nosivu potkonstrukciju, štiti izolaciju od sunca, kiše i drugih atmosferskih utjecaja te ujedno određuje konačan izgled objekta.
Praksa pokazuje da se i dalje najčešće ugrađuju obloge inspirirane prirodnim kamenom, granitom i mramorom, no u skladu sa suvremenim trendovima sve veću popularnost stječe kaljeno staklo u različitim izvedbama – od obojenog do tiskanog. Ne treba zanemariti ni uvijek aktualni aluminij. Noviju generaciju materijala predstavljaju paneli od vlaknastog cementa, keramogranita i visokotlačno prešanih laminatnih ploča od celuloznih vlakana.
Među navedenim materijalima posljednjih godina posebnu pozornost stručnjaka privlači keramogranit zbog svojih iznimnih svojstava kao što su jednostavna obrada, fleksibilnost, veća otpornost u odnosu na granit, manja masa od aluminija, netoksičnost, negorivost te otpornost na UV zračenje, mraz i većinu kemikalija organskog i anorganskog podrijetla. Proizvodi se u velikom broju boja, nijansi i dekora, a budući da se teksturom savršeno uklapa u minimalistički stil, često se kombinira sa staklom pri oblikovanju ventiliranih fasada.
