Od 18. stoljeća staklo se pojavljuje u raznim oblicima s olovnim okvirima i rešetkama, da bi krajem 18. stoljeća došlo do masovne proizvodnje stakla i njegove uporabe u arhitekturi. Nove tehnologije i jeftinija proizvodnja natrijevog karbonata, kao jednog od osnovnih sastojaka stakla bili su glavni krivci masovne uporabe staklenih prozora. Pa tako danas imamo:
FLOAT
Sredinom novog doba, pedesetih godina XX. stoljeća, modernizirana je stolarija i prozorsko staklo. Pojavljuje se nova tehnika tzv. plutajućeg stakla koje uključuje izlijevanje stakla na rastopljeni lim. Takva se smjesa hladi, reže na ploče određenih dimenzija, koje se dalje koriste za oblikovanje i umetanje u prozore. Zahvaljujući istopljenom limu, staklene ploče su ravne, bez optičkih deformacija i iskrivljenih slika. Drugim riječima, staklo dobiva na kvaliteti i daje dovoljnu količinu svjetla i odličan pogled na vanjsko okruženje. Takvo se staklo danas naziva ravno ili float staklo čija se debljina kreće od 3 mm do 10 mm. Osim izvrsne prozirnosti i čvrstoće, ova se stakla pojavljuju i u različitim bojama, tako da mogu zadovoljiti sve visoke estetske kriterije.
TERMOPAN
S vremenom, kako su se promijenili vremenski uvjeti i nametnula potreba zaštite od vanjskih utjecaja, dvostruko staklo uvedeno je kao toplinski izolator. Neko su vrijeme ljudi bili mirni s dvostrukim staklima, a s vremenom, kako se potrošnja energije nastavila kretati prema gore, bilo je potrebno daljnje usavršavanje. Sredinom prošlog stoljeća na američkom su tržištu izdvojene dvostruke staklene jedinice čiji je međuprostor bio ispunjen zrakom. Takav je prozor pružio značajnu toplinsku izolaciju i uštedu energije. Energetsku otpornost također su osigurali zavareni stakleni rubovi i ovu, pružajući izvrsno brtvljenje.
S druge strane, sve su se više koristila prirodna brtvila koja su omeđivala zrak između staklenih površina.
Prepoznajući važnost dvostrukog stakla, proizvođači su sedamdesetih godina prošlog stoljeća uveli i treće staklo radi poboljšanja energetske učinkovitosti.
Daljnjim usavršavanjem i nastojanjem povećanja energetske učinkovitosti stolarije utvrđeno je da plemeniti plinovi imaju manju toplinsku vodljivost u odnosu na zrak i kao takvi pružaju veći stupanj toplinske zaštite. Najčešće se kao punilo koristi argon čija je vodljivost 34% niža od zraka, zatim slijedi kripton sa 63% nižom vodljivosti i ksenon sa 79% nižom vodljivosti od zraka. Iako ima najveću vodljivost u usporedbi s druga dva plina, argon je najjeftiniji i pristupačniji za upotrebu.
U slučaju stakala s plemenitim plinovima postojao je strah da bi moglo doći do njihovog curenja i gubitka energetske učinkovitosti. Nema pouzdanih podataka o propuštanju plemenitih plinova između staklenih površina. Na temelju rezultata mjerenja pretpostavlja se da do curenja neće doći u roku od pet godina.
NISKOEMISIJSKO LOW-E
Početkom osamdesetih godina XX. stoljeća došlo je do revolucionarnih promjena na američkom tržištu što se tiče izolacije prozorskog stakla. Naime, još sedamdesetih godina jedan od američkih arhitekata na tanki sloj plastike postavio je tanki sloj srebrnog premaza. Ta je pregrada postavljena između dva stakla. Pitate se zašto je ona važna. Ova prozirna pregrada nije samo napravila treću pregradu, poput trostrukog stakla, već je i omogućila refleksiju (odbijanje) topline i njen prodor u unutrašnjost prostora. S druge strane, ova je pregrada apsorbirala toplinsku energiju koja se akumulirala u unutarnjem prostoru te ju reflektirala natrag u prostor.
Kako je ova pojava pružala dvostruko veću izolaciju i zaštitu, nastavilo se s razvojem ove vrste stakla, što je dovelo do postavljanja zaštitnog premaza izravno na staklo. Ono što trebate znati o ovoj vrsti stakla jest da se uvijek postavljaju na sjevernoj strani gdje je najveći odljev energije. Ukoliko bi se postavila na južnu i jugozapadnu stranu došlo bi do pregrijavanja, suprotnog učinka i stvaranja staklenika.
Ako se radi o hladnijem području gdje se želi smanjiti toplinske gubitke unutrašnjih prostorija, kao i neometanom prodiranju dovoljne količine svjetlosti, na treću staklenu površinu, odnosno vanjsku sredinu unutarnjeg stakla, stavlja se zaštitni premaz.
S druge strane, u slučaju toplih krajeva gdje se želi spriječiti prodiranje sunčevog zračenja, zaštitni se premaz postavlja na drugu staklenu površinu, odnosno unutarnju stranu vanjskog stakla.
Ova vrsta stakla danas je jedna od najtraženijih budući da pruža dovoljnu količinu svjetlosne energije, ljeti sprječava prodor toplinske energije, a zimi odljev topline.
