Prirodni uvjeti okruzenja
Samoodržive zgrade su zgrade zamišljene, projektirane i izvedene tako da u najvećoj mogućoj mjeri funkcioniraju neovisno ili se minimalno oslanjaju na infrastrukturu kao što je opskrbljivanje električnom energijom, vodom, grijanjem ili hlađenjem.
Zagovornici samoodrživih zgrada ističu da ovakvi objekti imaju izuzetno povoljan odraz na životnu sredinu i istovremeno poboljšavaju sigurnost objekta i smanjuju cijenu njegovog korištenja.
Ukoliko je zgrada neovisna od lokalne infrastrukture ona je u isto vrijeme i bolje osigurana u slučaju nestanka električne energije, vode, plina i drugih pogodnosti koje infrastruktura pruža, bez obzira na razlog nestanka te pogodnosti. U ovom slučaju objekt će i dalje imati pristup energiji, barem na određeno vrijeme.
Možda vaszanima
Prognoza je da će se gradska populacija na našem planetu povećati za čak 84% do 2050-e godine. S postojećim rastom gradova i naselja i njihovim pretvaranjem u megalopolise postaje sve jasnije da je nephodno razmišljati u smjeru razvoja objekata koji su puno energetski efikasniji od objekata koji se grade danas.
Fokus na stvaranju ekološki održivih, čistih gradskih sredina, treba osigurati budućnost generacijama koje dolaze. U suprotnom, izuzetno zagađeni urbani centri današnjice tijekom narednih nekoliko desetljeća evoluirat će u nešto puno lošije i to u puno većim razmjerima.
Prosječna moderna visoka zgrada ili neboder nema sustave samoodrživosti kao što su sustavi za generiranje električne energije ili preradu i ponovno korištenje otpadnih voda kao ni pametne energetske sustave koji omogućavaju praćenje korištenja električne energije na dnevnoj bazi. Također, prosječni neboderi danas nisu projektirani kako bi maksimalno iskoristili dnevnu svjetlost niti prirodne uvjete okruženja i ogromni su potrošači vode.
Zbog ove kratkovidnosti, ali i nedostatka brige za bilo kakva pitanja osim zarade, većina objekata u današnjim velikim gradovima stvaraju ogromne količine ugljikovog-dioksida i na ovaj način utječu na globalno zagrijavanje. Danas su ekološke teme, s pravom, jedno od velikih pitanja za mnoge grane industrije i za arhitekte, inženjere i urbane projektante koji žele planirati unaprijed, imperativ je postao razvoj inovativnih samoodrživih objekata. Naravno, zakonska regulativa koja sankcionira lošu i nagrađuje dobru urbanističku, arhitektonsku i inženjersku praksu u velikoj mjeri pridonosi ovakvom načinu razmišljanja.
Ranije je razvoj samoodržive arhitekture bio fokusiran prije svega na stambene objekte i objekte manjih veličina. Također, ovi objekti su prije svega proizvodili energiju za vlastite potrebe. Danas, samoodržive kuće su projektirane na taj način da mogu izvoziti dio električne energije i vraćati je u mrežu. Sve više se može primijetiti da arhitekti i inženjeri počinju razmišljati kako ideju o samoodrživosti primijeniti i na druge građevine kao što su poslovni prostori, tržni centri, tvornice i ostali javni objekti. Sve je više objekata koji se grade upravo uporabom sustava koji omogućavaju njihovu samoodrživost.
Foto: www.archilovers.com/Martin Gardner www.martingardner.com Foto: www.archilovers.com/Martin Gardner www.martingardner.com
Samoodrživost je princip koji se ne mora odnositi samo na gradnju novih objekata već se može primijeniti i na starim objektima unapređujući infrastrukturu samog objekta i ugrađujući nove sustave koji omogućavaju da stari objekt dobije aspekte samoodrživosti.
Samoodrživost na jednom objektu postiže se ugradnjom solarnih panela, mikro-hidro sustava, mikro sustava za obradu i ponovno korištenje otpadnih voda kao i generatora električne energije koji se napajaju prirodnim plinom ili drugim sustavima.
U zemljama razvijenog svijeta postoje novi građevinski standardi kao i pravna regulativa koja propisuje visoke poreze za građenje energetski neefikasnih zgrada ali i posebne ekonomske inicijative za uporabu samoodrživih elemenata. Zbog ovoga se mnoge nove ali i stare zgrade mogu rutinski opremiti tehnologijama koje će utjecati na poboljšanje njihove samoodrživosti.
Jedna od najvažnijih stavki u postizanju samoodrživog objekta je električna energija tj. smanjenje potrebe za istom kao i reduciranje njenog korištenja.
Ovo se može postići uporabom pasivne arhitekture kao što je projektiranje objekata gdje se uzimaju u obzir potrebe za svjetlosnom energijom, orijentacija prostorija u odnosu na strane svijeta ili u odnosu na izloženost vjetru ali i uporaba elemenata kao što su sjenila koja smanjuju insolaciju i samim tim potrebu za hlađenjem prostora. Osim pasivnih arhitektonskih mjera moguća je uporaba generatora električne energije kao što su solarni paneli ili vjetrenjače. Ovi elementi omogućavaju da objekt proizvodi vlastitu električnu energiju i posljednjih godina postoji trend da se oni ugrađuju prije svega na krovove zgrada ali se javljaju i inovacije kao što su solarni paneli koji su sastavni elementi samog prozora.
Kada se radi o potrošnji vode koja je, također, veoma važna stavka u današnjim objektima, mjere za reduciranje potrošnje ili čuvanje vode su raznovrsne. Sve češće se u projektiranju i građenju novih zgrada može primijetiti uporaba sustava za preradu i recikliranje otpadnih voda, posebno u zonama gdje je voda rijedak i teže dostupan resurs kao što su, na primjer, pustinje. Kada se radi o reciklaži vode postoji više metoda i načina na koji se provodi, ali se sustav uglavnom zasniva na prikupljanju otpadne vode iz kuhinja, umivaonika i kada ili tuš kabina koje se potom na različite načine pročišćavaju kako bi se potom koristile za ispiranje toaleta. Postoje različiti sustavi kojima se ovo postiže, a zemlje u kojima se koristi ovakav tretman vode, imaju razvijene zakone i pravilnike kojima se regulira higijenski nivo koji je potrebno postići kako bi ovakav proces pročišćavanja i ponovnog korištenja bio na zadovoljavajućem higijenskom nivou.
Osim sustava za generiranje električne energije i recikliranje vode inženjeri i arhitekti rade i na sustavu za preradu otpadnih voda, grijanja i hlađenja i
ventilacije.
Također, razvijaju se sustavi i ideje koji će uvrstiti proizvodnju hrane u samoodrživi objekt kroz razvoj urbanog vrtlarstva, hidroponskih vrtova i ostalih inovativnih mjera koje odgovaraju modernim gradskim sredinama.
Tisućljećima ljudi su koristili energiju vatre, vode i vjetra i pretvarali je u koristan rad ili jednostavno koristili za zagrijavanje ili hlađenje prostora. Vodenice i vjetrenjače su vjerojatno jedan od najstarijih primjera koji ilustriraju sposobnost i želju čovjeka da koristi i surađuje sa elementima prirode. Industrijska revolucija je dovela do razvoja novih tehnologija i povećala razmjere u kojima se čovjek počeo koristiti prirodnim silama, što se najbolje vidi na primjeru tekstilnih pogona čiji su tkalački stanovi bili pokretani najprije vodenim strujama a potom, kako su se tehnologije razvijale, i parom. Danas, zahvaljujući puno profinjenijim tehnologijama, postoje mnoge građevine, kako stariji objekti tako i objekti novogradnje, koje generiraju električnu energiju za vlastite potrebe osvjetljenja, grijanja ili hlađenja.
