Arhitektura kao takva prisutna je od prvih ljudskih skloništa. Kroz dugi period povijesti razvijala se na svim kontinentima, u različitim oblicima, formama, materijalima, ritmovima i namjenama. S industrijskom revolucijom počinje se polako razvijati i internacionalni stil, zahvaljujući novim tehnološkim dostignućima i manjom ovisnošću o lokalnim materijalima i radnoj snazi.
Danas je često teško reći samo na temelju fotografija na kojem kontinentu se nalazi koji grad, a još manje u kojoj zemlji, zahvaljujući razmjeni ideja, inovacija, materijala i tehnoloških dostignuća. Arhitektura kakvu danas poznajemo uznapredovala je neopisivo od njenog nastanka, a po pitanju materijala nevjerojatan napredak učinjen je naročito nakon industrijske revolucije.
Razvoj moderne arhitekture u direktnoj je vezi s pristupom odbacivanja ornamenata, suvišnih ukrasa i oblika s jedne strane i istraživanju načina da se primjene novi materijali i konstruktivna otkrića s druge. Naravno, posebnu ulogu u tome imali su armirani beton i čelični okviri, kao materijali koji su, između ostalih, omogućili objektima uzdizanje do tada nezamislivih visina i raspona i staklo kao materijal koji je obilježio modernu arhitekturu i suvremena dostignuća.
Razvoj čeličnog okvira koji je bio krucijalan za razvoj moderne arhitekture svoje korijene nalazi u prvom gradu moderne arhitekture, Chicagu, s kraja devetnaestoga stoljeća. Do tada praktički svi objekti svih veličina oslanjali su se na debele zidove koji nisu dopuštali uzdizanje u velike visine. Što je objekt bio viši, to su i zidovi morali biti deblji kako bi podržali težinu svakog sljedećeg kata. Naravno, to je moguće sve do onog trenutka kada katovi nižih etaža postanu toliko debeli da se prizemlje u njima izgubi, a nije potrebno čak ni puno etaža da bi se to dogodilo. Najviša zgrada krajem devetnaestoga stoljeća bila je „Monadnock“ zgrada u Chicagu sa svega 17 katova. Čelični okviri su u ovome napravili pravu revoluciju. Njihovom primjenom, zahvaljujući njihovim konstruktivnim karakteristikama, u uporabu je ušao tzv. sistem stupova, koji preuzima težinu čitavog objekta i tako zidovi bivaju oslobođeni i postaju široki onoliko koliko je potrebno da bi zaštitili zgradu i pružili toplinsku i zvučnu izolaciju.
Paralelno s razvojem stakla ovaj prijenos čitave nosive konstrukcije na kostur zgrade značio je da je vanjska površina zida postajala „oslobođena“, odnosno polako u potpunosti mogla biti prekrivena staklom. Još jedan od postulata moderne arhitekture je gubljenje veze između unutrašnjosti i vanjštine, kao i traženja istine, prikazivanja materijala onakvih kakvi jesu i forme objekata koja je pratila njegovu funkciju, te ne čudi što je staklo kao transparentni materijal našao svoju veliku primjenu u razvoju moderne arhitekture. Kristalna palača prikazana na Velikoj izložbi čak 1851. godine bila je revolucionarni rani primjer korištenja čelika i stakla.
Zanimljivo je što su u to prvo vrijeme čeličnih konstrukcija objekti zapravo bili građeni s istom ili sličnom debljinom zidova kao i kada su oni bili nosivi, i to djelomično, samo da bi se javnost osjećala sigurno u takvim objektima. S vremenom su ipak prozori postajali veći, a zidovi sve tanji, a javnost se uvjerila da su i takve zgrade stabilne i mogu se dizati u visine.
S razvojem industrijske revolucije moderne zgrade i kuće više nisu odražavale povijest i težnje, već napretke građevinskog i arhitektonskog inženjerstva i industrijske proizvodnje. Tradicionalni zanati zamijenjeni su elementima koji su nastajali u tvornicama. Beton je postao jedan od vodećih materijala, kao izuzetno zahvalan za montiranje, odličnih karakteristika jer je nastajao u tvornicama, a zatim je sklapan na licu mjesta.
Tako je sirovi beton postao i fasadni materijal i arhitekti su sve više puštali da se on slobodno vidi u prostoru, a ne da sakrivaju kao što je to do tada bio slučaj.
Paralelno s razvojem novih konstrukcijskih elemenata razvijale su se polako i staklene fasade. Objekti su postajali sve viši, zidovi sve lakši i simbol napretka, a tako i poslovnih objekata, postale su velike površine prekrivene samo staklom. Fasada koja sve otkriva i ništa ne sakriva, postala je simbol uspjeha. Neboderi od stakla osvojili su sve važne poslovne četvrti zemljine kugle, a zatim su se proširili i u druge zone.
Razvoj materijala i tehnologije donio je nezamislive novosti na području arhitekture. Tako je čuvena HSBC zgrada arhitekta Normana Fostera, visine 78 metara, u potpunosti pripremljena u Britaniji u formi pet modula, izrađena od 30.000 tona čelika i 4.500 tona aluminija, koji su zatim jednostavno sklapani u centru Hong Konga.
Staklene fasade se danas dijele u dva osnovna tipa, strukturalne i polu-strukturalne. Vodeća razlika je u tome što kod polu-strukturalnih ostaju vidljivi profili koji nose staklo, dok se kod strukturalnih vidi jednoobrazna staklena površina. Brojne su prednosti ovakvih fasada, a sve više s razvojem stakla, odnosno uporabom stakla koja imaju dobre izolacijske karakteristike, te ne čudi da su one i danas u širokoj primjeni, a naročito za poslovne objekte.
Velike staklene površine razvile su se upravo zahvaljujući primjeni aluminija, kao materijala koji je izuzetno otporan i čvrst i posjeduje sposobnost nositi veliku staklenu površinu bez ikakvog krivljenja. Tako su aluminijski okviri dugi niz godina bili upravo simbol moderne arhitekture.
Međutim, razvoj materijala nije donio samo nove visine i prostranstva, konstrukcijske mogućnosti i nove forme i oblike. Razvoj materijala i sistema sve više se bazira na poštovanju principa održivosti i održive gradnje. Prije samo nekoliko desetljeća ušteda energije nije bila uopće visoko na listi, čak niti na listi prioriteta u građevinarstvu. Danas to nije slučaj i upravo se razvoj sve više bazira u tom smjeru.
Energetski održiva gradnja podrazumijeva smanjenje energetskih potreba uz zadržavanje iste razine kvalitete građenja i uvjeta stanovanja i tu veliku ulogu imaju suvremeni materijali. Od razvoja izolacijskih materijala, preko razvoja stakla, pa i svih elemenata koji se primjenjuju u građevinarstvu, poboljšavaju se karakteristike koje uvjetuju da objekt bude dobro izoliran i da istovremeno diše, da ne dolazi do prekomjernog zagrijavanja i nepotrebnog gubitka energije.
Energetski efikasni građevinski materijali su oni koji tijekom svog životnog ciklusa zahtijevaju manju potrošnju energije od klasičnih materijala, a bez spuštanja kvalitete fizičko mehaničkih svojstava, termoizolacijskih svojstava, trajnosti itd.
