Osim što je sastavni dio objekta kao skup elemenata koji zatvaraju fasadne otvore, stolarija predstavlja važnu dekorativnu komponentu jedne građevine. Bilo da govorimo o kući, stambenoj zgradi ili poslovnici neke tvrtke, bez obzira koji materijali na njoj prevladavaju i u kojem stilu je uređena, odabrano rješenje za staklene površine, odnosno prozori i vrata, bit će čimbenik koji bitno utječe na cjelokupan izgled cjeline. Iako stolarija danas ima gotovo podjednako izražen funkcionalan i estetski značaj, tako nije bilo oduvijek.
Od nastanka prvih pravih staklenih jedinica nadalje, više od četiri stoljeća, prozori su veliki dio tog perioda imali naglašeno tehničku ulogu: uglavnom su bili samo kvadratnog oblika, jednostavnih linija i relativno grube površine profila jer prilikom izrade nije toliko pažnje posvećeno obradi. Ova pojava uglavnom se odnosila na stambenu stolariju u domovima običnih ljudi, dok je ona na javnim objektima i privatnim vilama imala primjetno drugačiju i finiju formu – drveni okvir sa ukrasnim rezbarenjima, često kombiniran sa staklom dekoriranim vitražom ili mozaikom.
Sve do polovine 20. stoljeća, dok se nije pojavio PVC, drvo je bilo jedini materijal od kojeg su se izrađivali prozori i vrata i ujedno jedini materijal čija svojstva su bila važna za razmatranje, i s tehničke i s estetske strane. Znalo se da je izuzetno dobar izolator, da je zahvalno za oblikovanje i obradu, da ima jako puno vrsta od kojih svaka ima jedinstven izgled i teksturu, te da mu se lakiranjem ili bojanjem može dati puno boja koje se savršeno uklapaju u svaki interijer, i prostoru daju dozu topline.
PVC je u prvim desetljećima postojanja uspio “pridobiti” na svoju stranu jedan dio tržišta zbog povoljne cijene i dostupnosti osnovne sirovine koja ne ovisi o prirodnim zalihama već se može proizvesti. S druge strane, vinil u prvobitnom obliku bio je upitne termostabilnosti, lako zapaljiv i sadržavao je neke sastojke za koje je utvrđeno da su toksični, čak i kancerogeni.
Navedena konkurentnost dugo je bila u korist drveta, a u zemljama gdje gotovo do početka devedestih PVC stolarija uopće nije postojala, u znaku prave dominacije. Prozori, balkonska, ulazna i sobna vrata, drvena vanjska i unutarnja zidna obloga imali su popularnost koja se rijetko s čime može mjeriti, iako se u okruženju poslovne gradnje 90-ih godina 20. stoljeća pojavljivala aluminijska stolarija, tada još uvijek od hladnih profila.
Ključna promjena kada je riječ o vanjskoj stolariji nastupila je sa širenjem svijesti o važnosti sprečavanja rasipanja topline i uštede putem pravilnog brtvljenja fasadnih otvora, te pomoću energetski efikasnih profila i stakla. Zanimljivo je da su za smjenu na tronu “krivi” stambeni objekti koji su do tada predstavljali stup popularnosti drveta. Iako je građevinska industrija za poslovne i komercijalne potrebe zona velikih investicija, nikada ne treba zaboraviti da su stambeni objekti najbrojniji i da ono što ste uspjeli prodati masi malih kupaca mora izazvati tržišna pomjeranja. Objašnjenje da zahvaljujući termoizolacijskim komorama koje se nalaze unutar profila, vrsti stakla i broju staklenih panela u profilu, kao i usavršenom brtvljenju dom se može lakše ugrijati, a da se pritom postigne značajna energetska ušteda i smanje računi za grijanje i hlađenje, uspjelo je privući čak i najveće ljubitelje drva, koji iz praktičnih razloga nisu mogli ignorirati činjenice i precizne podatke dobivene mjerenjem.
Rane generacije drvenih prozora podrazumijevale su uske pravokutne elemente manjih dimenzija, najčešće dvokrilne, s metalnim šarkama, u koje je ugrađivano i kitom fiksirano obično tanko staklo od svega 2-3mm, a otvarali su se pomoću metalne reze ili metalne ručke (kasnije plastične). Ovo staklo po čvrstoći je bilo u rangu dekorativnog, pa je u slučaju labavog postavljanja pod utjecajem jakog vjetra lako dolazilo do vibriranja, a nerijetko i do pucanja stakla, dok je zbog nedovoljno dobrog brtvljenja kroz spoj stakla i profila, odnosno spoj profila sa zidom, u objekt ulazila veća količina hladnog zraka. Još jedna manjkavost je bilo to da se od njega nisu mogli izraditi veći paneli, nego su staklene površine kod velikih prozora i vrata izrađivane iz dva ili više dijelova spojenih letvicama.
U kasnijim generacijama koje su već donekle ličile na modernu PVC i aluminijsku stolariju, pored dvokrilnih pravokutnih dobili smo i jednokrilne kvadratne prozore koji su imali 4-milimetarski panel od float stakla fiksiran za krilo pomoću silikona, s gumenim brtvama, metalnom ručkom, a kod poboljšanih verzija i sa zaokretno-otklopnim okovom tj. opcijama klasičnog otvaranja po vertikalnoj osi i otklapanja. Ono što, ipak, ta stolarija nije imala, i zbog čega je ostala bez mnogih fanova, je termoizolacijska moć koju pro- zorskoj jedinici pruža profil i izolacijsko staklo.
Drvo je poznato kao najbolji izolator među prirodnim materijalima, ali njegov učinak je slabiji u odnosu na PVC profile s pet i više komora ili aluminijske profile s termo prekidom. Uvidjevši da samim tim osim izgleda nemaju puno toga za ponuditi u odnosu na konkurenciju, proizvođači drvene stolarije bili su prinuđeni da se ozbiljno pozabave pitanjem osuvremenjivanja. Tako je i osmišljena tehnologija debljinskog nastavljanja, odnosno izrade prozora i vrata od troslojnih lameliranih elemenata, prethodno ljepljenih, prešanih, termički obrađenih i osušenih do 12% vlage.
Ovaj postupak najprije nadilazi osnovnu mehaničku manjkavost drva, a to su dimenzijske promjene uzrokovane skupljanjem i širenjem drvne mase pod utjecajem vremenskih uvjeta (sunce, kiša, snijeg). Pomoću debljinskog spajanja postiže se balans utezanja i bubrenja, čime se u sinergiji s termičkom obradom, pridonosi većoj stabilnosti završnog proizvoda, a jedan vrlo važan estetski detalj je da lamelirana i ljepljena stolarija za razliku od standardne nema čvorove ni pukotine. U ponudi su rješenja za fasadne otvore koja mogu imati od jednog do četiri krila, koncipirana kao fiksni, otklopno-zaokretni, otklopni ili klizno-otklopni elementi, uz preporuku da širina jednokrilnog prozora ne prelazi 120cm, a dvokrilnog 160cm.
Ovakvi, suvremeni drveni prozori i balkonska vrata u potpunosti prate inovacije konkurencijkih proizvoda – imaju dvoslojno ili troslojno izolacijsko staklo u svim raspoloživim kombinacijama vrsta stakla (float, niskoemisijsko, stopsol, laminirano…) i punjenja međuprostora (zrak, argon, kripton). Za njih je karakterističan sustav oznaka s brojevnom vrijednošću koja govori o širini krila i doprozornika na poprečnom presjeku izraženoj u milimetrima.
Dvije najčešće opcije su profil Euro falc 68mm i profil 92mm, od kojih je prvi s dvoslojnim a drugi s troslojnim staklom, iako se u Europi sve češće ugrađuje nešto širi profil 78 mm s dvoslojnim staklom i nešto uži profil 90mm s troslojnim staklom. Naravno, pored profila i stakla tu su i sve ostale komponente koje pridonose energetskoj učin- kovitosti, a to su EPDM brtve, dvije na doprozorniku i opcionalna treća na krilu. Vrlo koristan i praktičan dodatak svakako su vanjske okapnice od eloksiranog aluminija za zaštitu od padalina: jedna s prorezima za otjecanje vode na donjem horizontalnom rubu doprozornika i još jedna koja se po narudžbi može montirati na krilu.
Suvremena drvena stolarija izrađuje se gotovo isključivo od četinjačaS navedenim profilima dobili smo pravi ugođaj drvene stolarije u svoj njenoj ljepoti, a istovremeno prozore i vrata vrhunske energetske učinkovitosti s kojima se ne morate pod pritiskom opredjeliti za PVC ili aluminij.
Za razliku od podova koji se pretežno izrađuju od listopadnog drveta, suvremena drvena stolarija izrađuje se gotovo isključivo od četinjača – jedini predstavnik listopadnog drveća je hrast zbog najveće termostabilnosti (minimalnog širenja na toplini i skupljanja na hladnoći bez deformacija), temperaturne elastičnosti odnosno podnošenja naglih promjena temperature, i najizraženije rezistentnosti na duge periode ekstremno visokih i ekstremno niskih temperatura bez smrzavanja, dok su kod četinjača sva ta svojstva još izraženija. Treba istaknuti i da je njihova dodatna pogodnost tvornička površinska obrada koja se odmah po sklapanju obavlja po principu špricanja s podtlakom u četiri sloja, gdje su svi premazi (impregnacija, glavna boja, osnovni i završni premaz) na bazi vode i samim tim ekološki neškodljivi.
