Cigla po cigla, palača. Doslovno, novi stadion u Gunji napravljen je od opeke poplavom nastradalih kuća. Ovo je priča o stadionu koji je postao više od nogometa
Prije par dana sjedim kod jedne drage žene i sasvim slučajno primjećujem jedan ormar koji po sebi ima brojna oštećenja. Ona shvati da ga s čuđenjem gledam i onda mi ispriča priču…
– To je ormar iz kuće mojih roditelja u Sarajevu, a ta oštećenja su ostaci gelera i snajpera iz doba raketiranja. Spasili smo se. I roditelji i ja i ormar… Nikad ga neću baciti. U njemu je moje djetinjstvo… – priča mi. Potpuno ju razumijem. Gledam i dalje taj ormar… i steže me u grlu…
I sada dolazimo u Gunju, neki novi klinci igraju nogomet, neki stariji, ne više takvi klinci sjećaju se starog stadiona na kojem su igrali i uglavnom pobjeđivali. Naime, stadion u Gunji bio je jedno od najsretnijih mjesta NK Jadrana. Ondje su u 57 utakmica čak 53 puta slavili…
A onda se dogodilo zlo. Poplava u kojoj je uništeno 1200 kuća, a taj isti stadion u to vrijeme više je izgledao kao teren za vaterpolo, nego nogomet.
No, život je ipak čudan. Uvijek ide dalje. I uvijek se pronađu ljudi pokažu da su LJUDI i pomognu puno više nego što se od njih očekivalo…
Tako je i Gunji pomogao Davor Šuker.
Gunja je zahvaljujući Šukeru, HNS-u, UEFA-i i FIFI-i dobila najljepši stadion u novijoj povijesti. Stadion u kojem je ugrađeno 12.000 cigli od poplavom uništenih kuća… Stadion koji je cigla, po cigla, zaista postao palača… puno više od nogometa.
Stadion je ovih dana dobio uporabnu dozvolu, a evo što o njemu kažu arhitekti, iz studija GEplus arhitekti.
– Ovo je bila prva stadionska infrastruktura koju je u potpunosti realizirao HNS. Budžet je omogućavao isključivo zadovoljavanje najosnovnijih funkcija građevine, ostavljajući minimalni prostor za rad na oblikovnoj i vizualnoj pojavnosti objekta. Upravo ovaj element je od nas zahtijevao veliku arhitektonsku kreativnost i inženjersku dovitljivost kako bi, osim funkcionalnih značajki, građevina zadobila i oblikovne vrijednosti. Financijska ograničenja su lišila građevinu brojnih tehnoloških elemenata, inače karakterističnih za suvremene objekte kojima isti mogu postati i ograničavajući, a fokus je prebačen na arhitekturu i dodanu vrijednost koju ona može donijeti lokalnoj zajednici. – ispričala je arhitektica Gorana Giljanović, objasnivši kako je primijenjena tipologija ‘stadiona na nasipu’ što također simbolički podsjeća na događaj pucanja nasipa i posljedičnu poplavu.
Stadion je tako postao “novi nasip”, mjesto gdje se isprepliću povijest i budućnost, sjeta i neka nova nada u novi život, sport, veselje, smijeh…
Rane polako zacjeljuju i Gunja se obnavlja… Ali pamti i sjeća se. I zato je i stadion dobio naziv Luka Šokčević Šaljapin. Po čovjeku koji je punih 45 godina bio je predsjednik kluba. I danas ga smatraju, lokalnim herojem te su ponosni što stadion nosi njegovo ime.
Ne znam. Nekako me steže u grlu dok gledam ove cigle i ne mogu ni zamisliti što se sve roji u glavama svih tih ljudi čiji su ostaci kuća utkani u ovu stadionsku čipku…
Ali nekako, ipak, mislim da su sretni i da im je drago vidjeti da su njihova sjećanja živa, baš poput Željkinog ormara s početka priče…
Tekst preuzet sa stranice: www.dblog.hr
