Zvučna udobnost u zgradama postignuta je ukoliko se ne primjećuju neželjeni zvukovi (buka), ukoliko je osigurana privatnost ljudi, što znači da okolina ne čuje njihove aktivnosti, i ukoliko se može čuti i razumjeti govor bez napora (kad se to želi). Da bi se to postiglo, zgrade svojim fizičkim svojstvima i materijalizacijom moraju osigurati:
- odgovarajuću zvučnu izolaciju od zračnog i strukturnog zvuka unutar zgrade,
- odgovarajuću izolaciju fasade kojom se osigurava prihvatljiva razina ambijentalne buke koja dolazi izvana,
- sustav instalacija u zgradi koji ne proizvodi buku i ne narušava ostale mjere za postizanje zvučne udobnosti,
- privatnost u zonama gdje je to potrebno,
- odgovarajući akustički odziv unutarnjih prostora, koji određuje čujnost i kvalitetu korisnih zvukova.
U projektiranju zgrada, zvučna izolacija, razina ambijentalne buke i buka instalacija rješavaju se manje-više rutinski, ali se rjeđe razmatraju pitanja privatnosti i kvaliteta akustičkog odziva prostora.
Manje je poznato da u poslovnim zgradama tema privatnosti ima poseban značaj. Novija iskustva konzultanata za akustiku pokazuju da se pritužbe na kvalitetu poslovnog prostora i zahtjevi za naknadnim korekcijama u značajnom broju odnose upravo na taj aspekt. Signaliziraju se problemi s nedovoljnom privatnošću prostorija za razgovore i suviše laku razumljivost govora drugih ljudi u uredima otvorenog tipa. Oba nastaju kao posljedica projektantskih zanemarivanja nekih bitnih faktora.
AKUSTIČKI POGLED NA UREDE OTVORENOG TIPA
Uredi otvorenog tipa danas su realnost poslovnih zgrada. Postoji podatak da je danas oko 70% novih poslovnih zgrada usvojilo ovaj koncept. S druge strane, iskustvo pokazuje da u projektiranju ureda otvorenog tipa projektanti interijera detaljno razmatraju sve osim akustičkih zahtjeva. Da stvar bude gora, ni investitori ne uočavaju na vrijeme akustičke dimenzije takvih prostora da bi ih naglasili u projektnom zadatku. Ali zato korisnici ureda to dobro primjećuju i, naravno, negoduju.
U korištenju ureda otvorenog tipa događaju se dva akustički kontradiktorna procesa. Prvi je neposredna govorna komunikacija između ljudi na različitim radnim mjestima. To zahtijeva dobru čujnost govora koji dolazi sa određene udaljenosti. Drugi proces je individualni rad s povećanom koncentracijom, što zahtijeva sasvim suprotno, nerazumljivost govora iz okoline da ne bi odvlačio pažnju i remetio koncentraciju. Konačno, u nekim zonama takvih ureda može se inzistirati i na privatnosti govora.
Uglavnom je nepoznato da akustična kvaliteta ureda otvorenog tipa ima preciznu definiciju u standardu ISO 22955. Posljedica njegovog postojanja je činjenica da akustična kvaliteta ureda postaje mjerljiva. Standard definira numeričke parametre kojim se to vrednuje, a njihov smisao je ilustriran na slici 1. Postoji određena udaljenost od govornika na kojoj govor pada do granice kada postaje teško razumljiv i naziva se distanca distrakcije (distraction distance rD), a također i udaljenost na kojoj govor postaje sasvim neprimjetan koja se naziva distanca privatnosti (privacy distance rP). Obje udaljenosti određene su utjecajem prostorije i mogu se proračunavati na softverskom modelu prostorije. Također se mogu mjeriti u realnim uredima.
Za projektiranje ureda otvorenog tipa osnovno je pitanje koji fizički utjecaji određuju distance distrakcije i privatnosti. Njihovo objašnjenje shematski je prikazano na slici 2. Oko svakog zvučnog izvora, pa tako i oko govornika, postoji takozvani direktan zvučni val, nazvan još i direktan zvuk. On najkraćim putem stiže od govornika do slušatelja. Glavna značajka izravnog zvuka je da nosi čistu, neoštećenu govornu informaciju, pa ako nema ometajućih faktora slušatelju osigurava dobru razumljivost govora. Zbog neizbježnosti fizikalnih zakona izravni val opada sa udaljenošću, pa s udaljavanjem od glave govornika postaje sve slabiji i slabiji. Na slici je simbolički prikazan crvenom linijom.
Istovremeno, u svakoj prostoriji postoji mnoštvo refleksija nastalih od energije koja je krenula na razne strane i kruži po njoj. Refleksije čine zvučno polje u prostorijama vrlo složenim, a na mjestu gdje se nalazi slušatelj, pored direktnog zvuka iz izvora, postoji i energija koja je zbroj svega onog što oni donose.
To se doživljava kao jedinstveni zvučni fenomen nazvan reflektirani ili odjekujući zvuk. U realnim prostorijama u svaku točku stiže mnoštvo refleksija, pa je njihova ukupna energija svuda približno ista.
Refleksije pojačavaju zvuk u prostoriji jer slušatelju donose dodatnu zvučnu energiju koje nema kada bi se isti govornik slušao na otvorenom. To je dobra osobina, jer zbog toga prostorija za slušatelja funkcionira kao pojačivač zvuka, što čini da se govor čuje u posljednjim redovima učionica, amfiteatara i kazališnih dvorana. Ali, postoji „druga strana medalje“ jer refleksije zbog svojih dužih putanja kasne nakon direktnog zvuka. Zbog toga isti zvučni sadržaj stiže u dužem vremenskom intervalu, što za slušatelja unosi efekt „razmazivanja“ zvučnih informacija u vremenu. Posljedica toga je smanjenje razumljivosti govora. Zbog toga je prisustvo refleksija u prostorijama gdje se razmatra razumljivost govora pitanje mjere, to jest kompromisa između pojačanja i razumljivosti.
Na određenoj udaljenosti od govornika energija izvornog zvuka postaje slabija od energije koju donose refleksije, pa u uredima otvorenog tipa ta udaljenost određuje distancu distrakcije govora. U uredima gdje se zahtjeva govorna komunikacija između zaposlenih poželjno je umanjiti učešće refleksije, a tamo gdje se želi spriječiti ometanje zvukovima iz okoline refleksije mogu biti poželjne jer kvare razumljivost tuđeg govora i umanjuju mogućnost privlačenja pažnje.
Ambijentalna buka (tišina) u uredima otvorenog tipa također je bitan faktor kvalitete, ali na neočekivan način. U svakoj prostoriji postoji neka razina ambijentalne buke, čak i u okolnostima kada se subjektivno čini da je „potpuna“ tišina. To je samo okolnost u kojoj je razina prisutne buke ispod praga zapažanja. U procesu slabljenja direktnog zvuka sa udaljenošću od govornika postoji distanca na kojoj će njegova razina pasti ispod nivoa postojeće buke. Odatle pa na dalje, govor je za slušatelja neprimjetan jer je pokriven, to jest maskiran bukom.
Očito je da distanca privatnosti u uredima otvorenog tipa, i uopće privatnost u bilo kojim okolnostima, ovisi od sveprisutne ambijentalne buke i njenog maskirajućeg efekta. Jedino buka može učiniti da govor neprimjetnim u nekom okruženju. To je nametnulo ideju da se u uredima otvorenog tipa osigura privatnost s umjetno stvorenom bukom, ali tako da ona svojim karakterom i razinom ne skreće pažnju. Ideja je stara, i započela je postavljanjem u urede raznih fontana čije žuborenje vode djeluje kao maskirani zvuk. Danas su na raspolaganju sofisticirani audio sustavi za kontrolirano neutralno maskiranje buke. Ilustrativan podatak jednog proizvođača takve opreme u SAD-u je da su u proteklom vremenu instalirali sustave za maskiranje u preko 30.000 različitih poslovnih zgrada. Na slici 3 prikazan je jedan od modela zvučnika koji se koristi za maskiranje u jednom uredu otvorenog tipa. Na slici se vidi i segment interijera sa raspoređenim zvučnicima.
OAZE PRIVATNOSTI I KAKO IH OSIGURATI
Unatoč jasnom konceptu jedinstvenog prostora, u većini ureda otvorenog tipa postoji potreba za izdvojenim prostorijama namijenjenim za razgovore. To mogu biti sobe za sastanke raznih veličina, manje prostorije (kabine) za razgovor 2-3 osobe ili individualne kabine za telefonske razgovore.
Fotografija jednog tipičnog modela prostorije za razgovore postavljene u uredu otvorenog tipa prikazana je na slici 4. U takvim slučajevima projektantski zadatak je osiguranje privatnosti, što znači da se govor u njima ne čuje van prostorije u kojoj se nalaze govornici. Treba napomenuti da se povjerljivost razgovora pojavljuje kao projektantska tema i u poslovnim zgradama koje nisu organizirane prema modelu otvorenog tipa. Takav slučaj je, na primjer, kada se razgovor u uredu direktora želi učiniti nečujnim s druge strane vrata: u susjednoj sobi u kojoj sjedi tajnica ili u zajedničkom hodniku.
U projektiranju izdvojenih prostorija po pravilu se polazi od izbora nekog modela montažnih pregrada. Taj izbor je usmjeravan zahtjevima estetike interijera koji mogu pažnju projektanata udaljiti od akustičkih zahtjeva. Uobičajeno se koriste pregradni elementi s velikim udjelom staklenih površina, pa se otvara pitanje mogućih dometa njihovih izolacijskih svojstava s kojima se razgovor neće čuti van prostorije.
Čimbenici koji određuju nečujnost govora u okruženju prostorija za razgovor shematski su prikazani na slici 5. Govor u prostoriji stvara zvučno polje čija je razina približno ista po čitavom njenom volumenu. Primijenjene pregrade imaju određenu izolacijsku moć, koja čini da će u okolni prostor zvučna energija govora izlaziti oslabljena, kao što je simbolički naznačeno na slici. Hoće li će se govor čuti u okolini naravno ovisi o kvaliteti primijenjenih pregrada, odnosno prigušenosti zvuka koje one unose, ali i od ambijentalne buke („tišine“) koja postoji u neposrednom okruženju. Kao i u uredima otvorenog tipa sa slike 2, govor će se čuti ako je razina zvuka koja je prošla kroz pregradu iznad razine buke ambijenta.
Postoji zona oko prostorije za razgovore u kojoj je razgovor iz nje čujan, ili bar prepoznatljiv. Ukratko, privatnost govora u izdvojenim prostorijama funkcija je dviju varijabli: akustične kvalitete primijenjenih pregrada i razine ambijentalne buke u okruženju. Slabija zvučna izolacija će zahtijevati višu razinu buke u okolini, i obrnuto.
Analiza brojnih poslovnih zgrada pokazala je da nekoliko čimbenika utječe na proces dizajna prostorija za razgovore. Među njima po pravilu dominiraju zahtjevi estetike, pa čak i ideja o njihovoj skulpturalnosti u prostoru otvorenog tipa što može stvoriti ograničenje u realizaciji veće zvučne izolacije. S druge strane, postoje brojne poslovne zgrade gdje u uredima vlada „grobna“ tišina, što znači da je u njima razina buke sa slike 5 vrlo niska. Rezultat toga je problem koji primjećuju korisnici prostora jer se govor iz prostorije čuje na okolnim radnim mjestima. Rješenje može ići u dva smjera.
Prvi je akustičko poboljšanje pregrada, to jest intervencije koje imaju za cilj povećanje njihove izolacijske moći. Međutim, za takvo nešto u useljenom prostoru uglavnom nema jednostavnih postupaka jer zahtijeva određene građevinske radove. Drugi smjer je uvođenje audio sustava za maskiranje u okruženju prostorije za razgovore. U više poslovnih zgrada kod nas ovo drugo se pokazalo kao prihvatljivo, jer ne zahtijeva građevinske radove, već samo provlačenje instalacija kroz uvijek prisutni unutarnji strop. Takvi sustavi implementirani su u hodnicima oko nekih soba za sastanke, u prostorima oko ureda uprave i slično.
Za sada se čini da privatnost u poslovnim zgradama još uvijek nije dovoljno masovno prepoznata tema među projektantima interijera, a posebno im je strana ideja osiguravanje privatnosti primjenom elektroakustike.
Autori teksta: Prof. dr Miomir Mijić i Prof. dr Dragana Šumarac Pavlović
