Oblik zelenog zida definira se i prema položajnim karakteristikama zida u odnosu na ostale elemente arhitekture, kutu gledanja i udaljenosti promatrača. Sama kompozicija zida prvenstveno je uvjetovana integrativnošću, proporcionalnim odnosom, uravnoteženošću i skladnošću elemenata, ritmom, učestalošću ponavljanja, simetrijom, asimetrijom, harmonijom i modularnošću. Primjenjiv je geometrijski pristup oblikovanju zelenih zidova, jer on pridonosi lakšem oblikovanju, kompoziciji, simboličkom odnosu unutar i izvan prostora u kojem se nalazi, kao i određivanju potrebnih tehnoloških veličina pri dimenzioniranju.
Ovisno o urbanom kontekstu u kojem se nalazi, zeleni zid pruža čitav niz osjetljivih pojava ističući „skladan odnos reda i izražaja, harmoniju između konstrukcije i prikaza.” Treba naglasiti da je dinamičnost forme koja se postiže zelenim zidom iskazana kroz prepoznatljivu strukturu materijalizacije.
„Izgled nekog materijala čini sve ono što se o njemu može saznati posredstvom ljudskih osjetila, pa se prema specifičnostima građevinskih materijala u elemente izgleda mogu ubrojiti.“
Osnovna oblikovna i projektantska karakteristika zelenih zidova je njihova dugotrajnost, mogućnost promjene i ponavljanje elemenata. Oni sami po sebi čine određeni tip strukture, a osnovno pravilo strukture je poštivanje konstrukcijskih zakonitosti.
Upotrebom biljaka u završnoj obradi, teško se može govoriti o materijalizacijskom bogatstvu, već o sadržajnom, zanimljivom i složenom skulpturalnom karakteru zelenog zida. U pojedinim slučajevima zeleni zidovi se transformiraju u dominantni umjetnički izraz u prostoru u kojem se nalaze, zahvaljujući projektantskom istraživanju potencijala materijala od koga je izrađen i novih strukturalnih sustava.
Većina projektanata nastoji ostvariti određeni arhitektonski doprinos, u oblikovanju zelenih zidova više kao odgovor na trenutne dizajnerske, arhitektonske i kulturološke ciljeve vremena u kojem se projektiraju, nego na neka teorijska i empirijska pitanja.
Sve ovo rezultira složenijim tehnološkim zahtjevima u projektiranju i realizaciji, daljem istraživanju graničnih mogućnosti i poboljšanju osnovnih karakteristika, ali i novih relacija između materijala, oblika i konstrukcije. Viša razina znanja o materijalima i načinima poboljšanja njihovih osobina, omogućila je dimenzionalno redefiniranje elemenata, što dovodi do kombinatorne učinkovitosti i jedinstvenog uobličavanja prostora primjenom zelenih zidova. Konstruktivna neuobičajenost, primijenjeni materijali, dominantna su pojava u arhitekturi novijeg doba, jer omogućavaju raznovrsnost kombinatorike oblika, bolje iskorištenje graničnih potencijala primijenjenih materijala, ekonomičnost i racionalnost sklopa.
U procesu definiranja kriterija za određivanje oblikovnih karakteristika zelenih zidova prije svega mora se razmišljati o faktorima koji su utjecali na percepciju zida bez kvantitativnog izražavanja. To se prije svega odnosi na: Skladnost s urbanim kontekstom okruženja, Harmoničnost kompozicije, boje i teksture, Inovativnost dizajnerskog i tehnološkog rješenja, Laka prepoznatljivost i jednostavnost rješenja.
Skladnost s urbanim kontekstom podrazumijeva usklađenost prirodnog okvira i elemenata arhitektonske materijalizacije zelenog zida bez nametljive vizualne dominantnosti već komunikativnog odnosa s korisnicima i okruženjem. Harmoničnost kompozicije, boje i teksture predstavlja odnos izgrađene strukture prema efektima iluzije koju stvara zeleni zid na očekivanim mjestima realizacije. Identitet se određuje kao mnogostrukost izražavanja, izvođenja, raspolaganja, prihvaćanja i konstruiranja potencijalnih identiteta kroz dva različita pristupa. Prvi je esencijalni i tumači ga kao izraz društva, a drugi antiesencijalni koji određenu estetiku objekta vidi kao sastavnicu mogućeg individualnog identiteta.
Tretiranje zelenih zidova kao elementa za oblikovno poboljšanje objekata i prostora može biti dvojako. Postavljanjem zelenog zida moguće je arhitektonskom objektu ili urbanoj sredini vratiti određenu vrstu identiteta. Sami zidovi mogu poslužiti kao element ostvarivanja povećane privatnosti korisnika objekta.
Pored svega navedenog, vrlo bitna kategorija u razmatranju filozofije projektiranja i metodologije realizacije zelenog zida je fizičko i fiziološko ponašanje i interakcija ljudi i vegetacije. Interakcija može kanalizirati procjenu korisnika o arhitekturi i arhitektonskim elementima općenito, ne uključujući elemente kulturološke različitosti, arhitektonske pogreške i nesavršenosti. Arhitektura je disciplina koja implicitno i eksplicitno utječe na duh ljudi koji su njome okruženi. Arhitektura ima potencijal ujediniti ljude u prostoru i vremenu, kao i izravno utjecati na dinamiku i kvalitetu njihovog društvenog života.
Ono što je kod ovih sustava najupečatljivije je to što se stvara jedan novi medij izražavanja u oblikovanju fasadnih omotača budućnosti, zapravo omogućava se ostvarivanje želje projektanata za promjenjivim oblikom. U provedbi transformacije urbanog prostora upotrebom zelenog zida neophodno je uspostaviti određenu komunikaciju korisnika i okruženja.
„Budućnost naših zajednica, prirodnih resursa i ekosustava ovisi o tome koliko razumijemo, cijenimo i čuvamo staništa i vrste koje održavaju naš svijet. Moramo biti proaktivni i djeci i odraslima pružiti alate kojima će uočavati učinke promjenljivosti.”
Dodatna vrijednost zelenih zidova ostvaruje se elementima oblikovne različitosti, koja je upotrebom biljnog materijala, u potpunosti objektu i fasadnom omotaču daje jedan novi vizualni identitet.
Početna razmišljanja i tehnološka razina vremena u kojem su nastali prvi zeleni zidovi bio je ograničavajuća izvedba, u odnosu na ono što stoji na raspolaganju današnjim autorima. Danas tehnički aspekti izvedbe, a prije svega održavanja zelenih zidova su vrlo često u sjeni vizualnih zahtjeva i kreativnih ciljeva. Korištenjem biljaka, kao materijala koji se u ranijim razdobljima arhitekture nisu koristili za materijalizaciju i oblikovanje arhitektonskih objekata, stvaraju se nove arhitektonske strukture koje prkose zakonima prirode i povećavaju slobodu kreativnog rada.
Autor: Prof. dr Budimir Sudimac
