U svojoj studiji “Staklo 2045 – Dekarbonizacija industrije stakla”, Savezno udruženje industrije stakla (Bundesverband Glasindustrie e.V. – BV Glas) u suradnji s Institutom za energetsku ekonomiju i racionalnu upotrebu energije Sveučilišta u Stuttgartu, mapirao je i usporedio tri transformacijska puta koja mogu dovesti energetsku industriju stakla do klimatske neutralnosti do 2045. godine.
Dugoročno, ključ leži u zamjeni prirodnog plina u procesu topljenja – koji trenutno čini 77% konačnog energetskog miksa – s električnom energijom i zelenim plinovima. Udruženje i Institut identificiraju najveću vjerojatnost uspjeha u postupnom prijelazu na hibridne tehnologije topljenja. Fokusirajući se na dekarbonizaciju kao centralnu temu u listopadu, glasstec je ispitao studiju naglašavajući kako se može postići put prema CO2 neutralnosti u staklarskom sektoru – posebno u industriji staklenki. U Njemačkoj proizvodnji stakla godišnje se emitira oko četiri milijuna tona CO2, posebno zbog zagrijavanja toplinskih rezervoara prirodnim plinom, ali i kroz procesno povezane kemijske reakcije sirovina koje se koriste. Postoji nekoliko alternativa za ovo, a skupljanje i skladištenje ugljikovog dioksida (CCS/CCU) je teško implementirati s obzirom na relativno niske koncentracije CO2 u otpadnim plinovima staklarske industrije. Potrebna su daljnja istraživanja i razvoj CO2 infrastrukture.
Najveći potencijal za dekarbonizaciju stoga leži u zamjeni goriva koje se koristi za procesnu toplinu – prelaskom s prirodnog plina na električnu energiju i zelene plinove (vodik, bioplin, sintetički metan). Tehnološko prilagođavanje postrojenja za topljenje stakla, prvotno dizajniranih za plinovita goriva, predstavlja veliki izazov, posebno jer su drugi procesi, poput korištenja otpadne topline, već dugo povezani u većini proizvodnih linija. Ovaj zadatak može se ostvariti do 2045. godine samo ako se očuva konkurentnost industrije i ako donositelji odluka nastave vidjeti transformaciju kao egzistencijalni izazov za društvo u cjelini i da je potiču – doista, mnogo ovisi o uspješnoj tranziciji u cijeloj EU s fosilnih goriva na regenerativnu energiju i zelene plinove.
Kako bi dobili preciznu procjenu trenutnog stanja, studija je analizirala tvornice koje proizvode staklenke, ravno staklo i specijalno staklo u Njemačkoj – uzimajući u obzir sve varijable poput broja i tipova peći za topljenje, proizvodnih kapaciteta i potrošnje energije; ispitana su tri moguća transformacijska puta za korištenje izvora energije bez emisije – u zavisnosti od pogodnosti i dostupnosti tehnologije za stakleni proizvod koji se treba proizvesti, dostupnosti infrastrukture kao i već komuniciranih ili planiranih mjera dekarbonizacije proizvođača.
U “BAU” scenariju ne pretpostavljaju se materijalne promjene u odnosu na trenutno stanje u pojedinim staklanama do 2045. godine – i to je poslužilo kao referentna točka za daljnju analizu alternativnih transformacijskih puteva “Elektrifikacija”, “Vodik” i “Hibridni scenarij”, koji su simulirani u smislu potrošnje energije, CO2 emisija i predvidivih troškova. U tri transformacijska puta, tehnologije koje se danas koriste potpuno će biti zamijenjene hibridnim pećima, super hibridnim pećima ili potpuno električnim jedinicama za topljenje do 2045. godine, ovisno o njihovoj potencijalnoj pogodnosti. U obnovljivim konceptima, prirodni plin se postupno zamjenjuje zelenim vodikom do 2045. godine, tako da emisije povezane s gorivom padaju na nulu. U ovisnosti od scenarija, potražnja za električnom energijom raste na 15,5 – 31,3 PJ, a potražnja za vodikom na 2,8 – 28,4 PJ godišnje. Potpuna adaptacija na hibridne i potpuno električne peći i prilagođavanje energetskih infrastruktura zahtijevat će investicije u rasponu od 3,2 – 5,6 milijardi eura do 2045. godine.
Donja granica od 3,2 milijarde eura predstavlja investicijske potrebe u scenariju vodika, budući da su troškovi povezani s prelaskom na ovo novo gorivo relativno niski. Međutim, teško je procijeniti hoće li zeleni vodik biti široko dostupan. Na kraju, procesne emisije CO2 koje iznose 780.000 tona godišnje i dalje će postojati 2045. godine, jer do sada nisu pronađene alternative za sirovine koje se koriste u proizvodnji stakla. Da bi se izbjegle ove emisije, potrebna je infrastruktura za transport i skladištenje ugljikovog dioksida do 2045. godine.
Autor teksta: Marc Everling, Nachhaltige Kommunikation
Izvor teksta: www.glasstec-online.com
